An open letter in respect of the decision rendered by the ICTY Appeals Chamber concerning the major Veselin Šljivančanin

Return

The fact that the crime at Ovčara was to happen was known by all persons who could have and should have prevented it - handing the prisoners over to Territorial Defence (hereinafter: TO) members was, actually, a permission which allows the crime! A series of the testimonies in the Ovčara case (tried before the War Crimes Chamber in Belgrade), and in the case of the war crime at Vukovar hospital (a concluded first-instance trial conducted before the Vukovar County Court) address this issue clearly. It appears that the Appeals Chamber of the ICTY had not been provided with a detailed information about the two aforementioned trials. We expect from the ICTY, the Serbian Office of the War Crimes Prosecutor and the Croatian State Attorney's Office to cooperate in order to investigate and prosecute the responsible persons based on their command and guarantee responsibility.

Herewith, we appeal to the competent prosecution authorities to do their best within their abilities to prosecute the commanders responsible for the crime at Ovčara.

This Open Letter addressed to Serge Brammertz, Mladen Bajić and Vladimir Vukčević can be viewed here.

An open letter in respect of the decision rendered by the ICTY Appeals Chamber concerning the major Veselin Šljivančanin


"Listen in order to be able to understand"
Po mom iskustvu i razumijevanju, jedna od temeljnih potki građenja mira je slušati da bi razumjeli. Ohrabrena sam što taj pristup i princip prepoznajem u načinu na koji je odabrana tema Konferencije i u načinu na koji je u pripreme Konferencije i njenih dokumenata bio uključen veliki broj žena i muškaraca iz cijeloga svijeta.

Izlaganje Katarine Kruhonja na otvaranju konferencije «Uloga organizacija civilnoga društva u prevenciji oružanih sukoba i građenju mira», UN, New York 2005.


Izjava povodom najave srpske manjine u RH o kreiranju njihova znakovlja
Ustav Republike Hrvatske prepoznaje i uvažava potrebu za iskazivanjem identiteta putem znakovlja i simbola. Na ljudskoj razini to znači da se od svih koji imaju potrebu i pravo za iskazivanjem svog identiteta putem znakovlja i simbola očekuje da uvaže tu istu potrebu kod drugih.
Stvaranje novih simbola i znakova koji bi objedinjavali obilježja srpske nacionalne tradicije i hrvatske državnosti mogao bi biti korak naprijed ka kvalitetnijem uključivanju srpske nacionalne manjine i njihovog redefiniranog položaja u hrvatski politički prostor. To je i dio procesa integracije u modernu multikulturalnu Europu. Bilo bi dobro da proces stvaranja tih simbola bude što je više uključiv, da u njega budu uključeni i ljudi, a ne samo političke elite imajući na umu da su simboli oblik komunikacije koji šalju poruku i drugome.

Katarina Kruhonja