Pismo odvjetnika Dražena Matijevića ne umanjuje štetu koju je gradonačelnik nanio upličući se u istragu o teškim kaznenim djelima, već raspiruje netrpeljivost prema aktivistima za ljudska prava

Pismo odvjetnika Dražena Matijevića ne umanjuje štetu koju je gradonačelnik nanio upličući se u istragu o teškim kaznenim djelima, već raspiruje netrpeljivost prema aktivistima za ljudska prava. Istim povodom, ovih sam dana dobila i anonimnu prijetnju od nekoga tko, vjerojatno, nema imunitet državnoga dužnosnika, pa ni «svoju» televiziju, a također bi presuđivao: «Začkomite, jer mi znamo i drugačije – HANĐARI!» Slučajnost? Nipošto! No, unatoč nelagodi (koju nam i pismo g. Matijevića nastoji ucjepiti, manipulirajući predrasudom da smo mi strano tijelo hrvatskoga društva), pa i strahu, i dalje ćemo upozoravati na ona ponašanja obnašatelja vlasti koja su neprihvatljiva. To je bitna funkcija organizacija civilnoga društva.

Ali to nije jedini način na koji članovi i članice Centra za mir nastoje doprinijeti zadaći koju su odabrali za svoje prinose dobru zajednice u kojoj živimo - izgradnji trajnoga mira i jačanju demokracije. Svjesni smo kako je građenje mira i demokracije višeslojan, dugotrajan i dinamičan posao u čemu građani i udruge imaju specifičnu ulogu. Javno zagovaranje za ljudska prava je jedan njegov dio. Kako drugi aspekti našeg rada nisu toliko vidljivi u javnosti, i s obzirom da se u spomenutom pismu pokušava diskvalificirati naše četrnaestogodišnje djelovanje, ono nas i potiče i prinuđuje da o sebi progovorimo koju riječ više, no što, možda, aktualni povod razjašnjavanju traži.

U građenju trajnog mira nastojimo sudjelovati ublažavajući posljedice rata (godinama pružajući podršku prognanicima, izbjeglicama i ranjivim skupinama), doprinoseći mirnomu završetku rata i povratku, te oporavku ratom razorenih zajednica, kao i jačanju građanske zauzetosti za demokraciju (jačanju civilnoga društva). Ove aktivnosti uključuju ljude neposredno: do sada oko 65 000 žena, muškaraca i djece. Primjerice, oko 5000 djece je bilo uključeno u kreativne radionice, oko 700 djece i oko 200 mladih u ljetne mirovne kampove, a oko 600 nastavnika je osposobljeno za provođenje mirovnih radionica. Prijenosom znanja i iskustva, logističkom podrškom i povezivanjem s donatorima, pomogli smo stotinjak udruga različitoga profila – od udruge nezaposlenih do onih braniteljskih.

Osnovali smo se neposredno nakon međunarodnoga priznanja Republike Hrvatske, u svibnju 1992. g. Rad smo započeli seminarima za oporavak od sekundarnoga stresa, za one koji su radili na prihvatu prognanika, zatim za prognane nastavnike i za djecu. Među prvima smo odlazili preko kontrolnih točaka UNTAES-a, organizirali i pratili povratnike u prvim posjetima; posredovali smo u otvaranju komunikacije i dogovoru između vlasnika kuća i njihovih privremenih korisnika, vodili kampanju za prve lokalne izbore u Podunavlju i nadgledali ih. Zahvaljujući i našemu doprinosu i našim izvješćima, misija UNTAES-a je u svijetu citirana kao do tada najuspješnija mirovna misija.. U posljednje dvije godine radimo na osposobljavanju medijatora (građana i građanki, policajaca i sudaca i sutkinja), te smo upravo otvorili Medijacijski centar u kojemu će građani imati priliku, uz pomoć medijatora, dogovorno rješavati sukobe i sporove… Humanitarnim koncertom prikupili smo sredstva za vozilo za javni prijevoz invalida u kolicima….Osnivamo zakladu lokalne zajednice….

Za svoj su rad članice i članovi Centra za mir dobili niz priznanja i zahvalnica od običnih ljudi, udruga, lokalnih samouprava do nacionalnih i međunarodnih institucija. Spominjemo nagradu Europskog pokreta Hrvatske - Europski krug; nagradu Right Livelihood Foundation (u svijetu poznatija kao Alternativna Nobelova nagrada za mir) i Pečat Grada Osijeka, a 2005. g. su naše dvije članice imenovane za Nobelovu nagradu u skupnom prijedlogu «1000 žena za mir».

Da, surađivali smo i surađujemo s organizacijama civilnog društva iz Srbije i BiH, ali ne s onima koje se, u maniri «Slobodnog tjednika» devedesetih, u pismu navodi. Tako smo, još 1994. godine, povezali obitelji nestalih sa članicama organizacije Žene u crnom, kako bi im pomogle u njihovomu traganju. Surađivali smo s Jelenom Šantić, mirovnom aktivisticom iz Beograda, koja je za života, a i nakon smrti, dobila niz nagrada, i koja je sa svojim kolegicama dolazila u okupirano područje da probiju informativnu blokadu i kažu tamošnjim ljudima da je to područje međunarodno priznata Hrvatska i da će ostati hrvatsko. Zato je završila u zatvoru u Tenji. U praćenju suđenja za ratne zločine surađujemo s onim organizacijama za zaštitu ljudskih prava koje djeluju na principima uvažavanja žrtve, zločin osuđuju bez obzira na nacionalni predznak, a vrše pritisak na vlastitu državu i javnost da se agresija i zločini počinjeni «u ime svoga naroda» priznaju i procesuiraju. Naprimjer, s Fondom za humanitarno pravo, čija je predsjednica Nataša Kandić, a koji godinama prikupljaju dokumentaciju za zločine počinjene u Hrvatskoj i BiH ( za zločine počinjene na Ovčari, u Lovasu, Antinu, Foči, Srebrenici..).

Iako je povod za otvoreno pismo bio reakcija Centra za mir na uplitanje u istražni postupak za teška kaznena djela, odvjetnik g. Matijević na tu temu troši tek petnaestak (od oko 1850) riječi koje je napisao. Nasuprot tome, mi smatramo da je o toj temi nužno progovoriti s aspekta zaštite ljudskih prava i to zato što se godinama u Osijeku ometanje istrage o ubojstvima civila radi pod zaštitom dužnosničkih imuniteta. Primjerice: i sam g. Matijević, je koristeći imunitet člana Državnoga sudbenoga vijeća, putem medija pokušao diskreditirati obitelj jedne od, u Osijeku nestalih osoba, kao što je, također, g. Glavaš, koristeći imunitet saborskoga zastupnika, putem medija napadao članove obitelji osobe za koju je on procijenio (ili načuo) da bi mogla biti svjedok u istrazi. U navedenim slučajevima nadoknadu za nanesenu štetu mogu privatnom tužbom pokrenuti oštećene osobe no prije toga trebaju ishoditi skidanje dužnosničkih imuniteta! U slučaju, pak, čitanja imena svjedoka iz istražnog zahtjeva radi se o uplitanju u istražni postupak i tu je obveza Državnoga odvjetništva da reagira i istraži je li se ostvarilo kazneno djelo nedozvoljenog pritiska na svjedoke (čl. 304. Kaznenoga zakona), kao što mi mislimo da je. Ovim primjerom, upozoravamo na nepostojanje prakse u Republici Hrvatskoj kojom bi Državno odvjetništvo, na temelju zakona, maksimalno štitilo svjedoke i vještake u procesuiranju najtežih kaznenih djela koje, osim ratnih zločina, čini i, primjerice, organizirani kriminal.

Ujedno upozoravamo dužnosnika g. Đapića da se na nedopustiv način miješa u posao koji nije njegova zadaća. Kao saborski zastupnik on obnaša zakonodavnu vlast, kao gradonačelnik izvršnu, a pravosuđu mora ostaviti sudbenu! Svoje političko djelovanje, pak, jer je dužnosnik, mora provoditi kroz institucije i u skladu sa zakonima i propisima Republike Hrvatske! A on, kao saborski zastupnik ili kao gradonačelnik, nije zatražio informaciju od Državnoga odvjetništva, ako mu je već nešto bilo prijeporno u «slučaju Marguš», nego je javno čitao dokument istrage o tomu slučaju, upozoravajući pri tomu novinare da ga ne pitaju od kuda mu taj dokument. Time je objelodanio da se poziva na informacije koje su neovlašteno «procurile! U takvim okolnostima je samorazumljivo da se većina svjedoka teško odlučuje svjedočiti!
A pismo nam poručuje neka se ne usudimo baviti zaštitom ljudskih prava u svojemu gradu i svojoj domovini, pogotovo, pretpostavljam, neka ne diramo dužnosnike, nego neka idemo u Srbiju i istražimo tko je naredio bombardiranje Osijeka! A tisuće Osječana i Osječanki, koji su bili meta granatiranja, mogu svjedočiti o tomu zločinu.

No, odvjetnik g. Matijević zna dobro da to što kao civili možemo svjedočiti o stradanju teško da bi na sudu bilo dovoljno za dokazivanje tko su počinitelji. Zna, također, da nije nepoznato tko je naredio bombardiranje Osijeka. Stoga zna i da treba pitati tijela gonjenja Republike Hrvatske, a ne organizacije za ljudska prava, zašto do sada nitko nije optužen. Kao i za zločine u Vukovaru, Antinu, Berku…(da ne spominjem tužbu za zločin agresivnog rata protiv Republike Hrvatske). Za rasvjetljivanje pojedinačnih zločina biti će nužna međudržavna suradnja pravosuđa na pitanjima ratnih zločina, koja je već zaživjela na slučaju suđenja za zločin počinjen na Ovčari. Uloga organizacija za ljudska prava je da insistiraju da tijela gonjenja rade svoj posao. Osim toga mi možemo davati podršku svjedocima i suprotstavljati se javnoj navici negiranja zločina i kolektiviziranja (u cilju nekažnjavanja). Ovo potonje upravo činimo odgovarajući na stavove g. Matijevića.

Iz toga razloga naglašavamo da je po priznanju i primanju u međunarodnu zajednicu suverenih država Republika Hrvatska (voljom svoje političke elite) putem institucija zakonodavne i sudbene vlasti odlučila dati oprost za kazneno djelo pobune. Smatramo da je time pokazala da želi mir unutar svojih granica, dala poticajan politički i pravni okvir za poslijeratnu integraciju srpske manjine i normalizaciju međuetničkih odnosa, stvorila uvjete za jačanje demokratskih procesa i institucija a ujedno učvrstila svoju međunarodnu poziciju u miru. Međutim, u javnosti, naročito u političkim nastupima, pa onda ni u medijima, a niti u pravosudnoj praksi, se nije dovoljno razlučivalo i ukazivalo da time nisu abolirani ratni zločini. K tomu, tijela gonjenja RH-a nisu činila dovoljno da te zločine procesuiraju.

Ratni zločin je gaženje temeljnih ljudskih normi u njihovoj srži. Zato se na njega ne može odnositi zakon o oprostu, niti kao kazneno djelo može zastarjeti. Svaki čovjek jednostavno zna i mora znati da je maltretiranje, mučenje i ubijanje civila, zarobljenika i bolesnika nedjelo, pa ga ni nepoznavanje zakona ne može opravdati. Jednako kao u agresivnomu ratu, čovjek to ne smije činiti ni u oružanomu sukobu, niti u obrambenomu ratu. Pri tomu je nevažno koje je on nacije, religije ili političke pripadnosti. Je li razlog zbog čega je g. Matijević, kako je sam rekao, odustao od osobnoga zalaganja za suđenja za ratne zločine upravo to što je vidio da se putem pravosuđa Republike Hrvatske, buduće članice EU-a, neće moći ratni zločini pripisivati odgovornosti naroda s kojim se ratovalo, već individualnoj odgovornosti pojedinaca, niti će se moći abolirati zločini počinjeni «u ime vlastitoga naroda»?

Centar za mir se je od 1992. g. (koliko je to bilo u našoj moći) zalagao i upozoravao odgovorne da su državni organi dužni sprječavati i sankcionirati nasilja prema civilima u Osijeku, da se obrana grada i smisao rata na taj način ne smiju zloupotrebljavati i kompromitirati (podnijeli smo i kaznenu prijavu radi nasilnog istjerivanja civila iz domova). Danas insistiramo da se prestane s poistovjećivanjem Domovinskog rata i obrane Osijeka s nedjelima koja su učinili pojedinci. Svi znamo da granate koje su ubijale civile u Osijeku nisu birale ljude po nacionalnosti. Također znamo da su u jeku agresije JNA i oružane pobune velikosrbijanskih radikala, zbog rastućeg nepovjerenja, izolacije i netrpeljivosti (pa i medijske histerije) civili označeni nacionalnim, vjerskim i svjetonazorskim predznakom (Srbi, Crnogorci, Jugoslaveni, komunisti..), bili dodatno izložena, i nasilnicima lako doseziva, skupina građana. Neki su od njih prozivani na listama nepodobnih, neki su otpuštani s posla, protjerivani iz stanova, kuće su im dizane u zrak (i kada su bili u njima), protuzakonito su zatvarani, mučeni pa čak i ubijani. Neki su od njih dobivali tihu podršku od svojih supruga i supružnika, prijatelja, susjeda ili kolega s posla i branitelja. No godinama su neki političari, i dio medija, javno zastupali tezu da nikakvih žrtava nije ni bilo, vršili pritisak na lokalna tijela gonjenja i svojim izjavama zastrašivali svjedoke i sve one koji su željeli o tomu progovoriti.

Očekujemo da pravosuđe RH-a nepristrano, profesionalno i pravično procesuira ratne zločine, bez obzira koje je nacionalnosti žrtva ili počinitelj. Jasno je da zbog praktičkih prepreka neće biti moguće procesuirati sve zločince. Ali treba postati moguće društveno okruženje u kojemu se žrtve neće zaboraviti, a neće biti ni «navodnih žrtava» niti opravdavanja zločina, okruženje u kojemu će se i počinitelji moći suočiti sa svojom odgovornošću. Tomu pismo g. Matijevića, po mom sudu, ne doprinosi.

Katarina Kruhonja
Centar za mir, nenasilje i ljudska prava, Osijek