Glavna je rasprava započela 20. veljače 2006. godine. Održano je ukupno 18 ročišta, s tim što je 12. prosinca 2006. godine, zbog prekida dužeg od dva mjeseca, glavna rasprava morala početi iznova.

U tijeku glavne rasprave ispitane su svjedokinje-oštećenice Ljubica Tepavac i Slađana Curnić (obje su po dva puta iskazivale na glavnoj raspravi) te svjedoci Terezija Geršić, Lazar Stanković, Ivica Miškić, Ružica Hodnik, Franjo Riman, Petar Brozović, Eržebet Kremerenski, Milovan Cvetičanin, Zlatko Martinović, Ivka Konjetić, Manda Mišić, Mira Lorberger, Ivica Kruljac, Franjo Riman, Stevan Curnić, Ivan Sablić, Marko Milić, Gena Bandić, Anka Švaljek, Ljubica Balić, Milan Milić i Vinko Gažo.

Provedena je i djelomična rekonstrukcija događaja.

Na ročištu glavne rasprave održanom 01. srpnja 2008. pregledan je video zapis snimljen na dan pada Borova Naselja, na kojemu je Ljubica Tepavac, oštećenica u ovom postupku, snimljena dok je davala izjavu o događajima u Vukovaru do okupacije grada.

Na ročištu održanom 24. studenoga 2008. godine Zamjenik ŽDO iz Vukovara izmijenio je optužnicu, precizirajući vrijeme izvršenja djela, a opt. Žarko Leskovac je izjavio da se niti po izmijenjenoj optužnici ne osjeća krivim. Iznio je svoju obranu, opisujući događaj vezan za Slađanu Curnić i njezin boravak na Veleprometu u podrumu. Za Ljubicu Tepavac je rekao da je čuo za nju, a da ju je prvi put vidio kad je započeo ovaj postupak.
Zamjenik ŽDO iz Vukovara je u završnom govoru rekao da je stav optužbe da je optuženik počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret te je predložio da ga se proglasi krivim i osudi po Zakonu.
Branitelj optuženika je u završnom govoru rekao da niti jedan od svjedoka, koji su bili zatočeni na Veleprometu, nije rekao da je vidio događaj koji navodi Slađana Curnić. Za Ljubicu Tepavac je rekao da je ona sigurno bila na Veleprometu, ali ne u statusu zatočene osobe. Stoga je predložio da se njegova branjenika oslobadi krivnje.

ZAPAŽANJA PROMATRAČA

U tijeku dokaznog postupka nekoliko je svjedoka (Terezija Geršić, Lazar Stanković, Ivica Mikšić, Eržebet Kremerenski i Stevan Curnić) izjavilo da je na Veleprometu viđalo Slađanu Curnić. Inače, gotovo svi svjedoci ispitani u postupku bili su zatočeni na Veleprometu. I svjedoci Franjo Riman i Ivica Kruljac spominjali su osobu koja bi prema njihovom opisu mogla biti Slađana Curnić. Međutim, samo neki ispitani svjedoci (Anka Švaljek, Milan Milić, Vinko Gažo), osim oštećene Slađane Curnić, kao i same oštećene Ljubice Tepavac, iskazuju da se na Veleprometu nalazila i Ljubica Tepavac, no ne govore da se ona nalazila u statusu zarobljenice.

PRESUDA

Dana 26. studenoga 2008. godine Vijeće za ratne zločine Županijskog suda u Vukovaru objavilo je presudu br. K-9/05, kojom je opt. Žarko Leskovac oslobođen optužbe, temljem odredbe čl. 354. t. 3. ZKP (nije dokazano da je optuženik počinio kazneno djelo koje mu se optužnicom stavlja na teret), da bi počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH, u logoru poduzeća Velepromet u Vukovaru.

VSRH potvrdio je prvosupanjsku presudu.
 

MIŠLJENJE PROMATRAČKOG TIMA NAKON PROVEDENOG PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA

Postupak protiv Žarka Leskovca, optuženog da je krajem 1991. ili početkom 1992. godine u logoru u krugu poduzeća Velepromet u Vukovaru udarao civilne osobe Ljubicu Tepavac i Slađanu Curnić, na taj ih način mučio i nečovječno postupao prema njima i nanosio im velike patnje i ozljede tjelesnog integriteta, da je tako počinio kazneno djelo ratnog zločina prema civilnom stanovništvu iz čl. 120. st. 1. OKZ RH, nepravomoćno je završen 26. studenoga 2008. godine izricanjem oslobađajuće presude Vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Vukovaru.

Vijeće je nastojalo predmet postupka u potpunosti raspraviti te je, nakon provedenog dokaznog postupka, donijelo presudu kojom je optuženik oslobođen optužbe da je počinio predmetno kazneno djelo.

Vijeće je poklonilo vjeru iskazu optuženika u dijelu u kojemu je on opisao događaj koji se zbio između njega i Slađane Curnić u podrumu logora u krugu poduzeća Velepromet, razloge njezina boravka i sukob koji su imali kada je htjela pobjeći, u čemu ju je spriječio. Nije poklonilo vjeru iskazu Ljubice Tepavac, kao ni dijelu iskaza Slađane Curnić, u kojemu ona opisuje postupanje optuženika prema njoj i Ljubici Tepavac. Vijeće također smatra da Ljubica Tepavac nikada na Veleprometu nije bila zatočena.

Predsjednik Vijeća je u kratkom usmenom obrazloženju nakon izricanja presude istaknuo da Vijeće nije cijenilo ponašanje optuženika prema drugim zatočenicima kao niti njegovu ulogu na Veleprometu, jer to nije ni bio predmet ovoga postupka.

Glavna rasprava u ovome postupku započela još 20. veljače 2006. godine. Ponovno je, zbog prekida dužeg od dva mjeseca, započela 18. srpnja 2007. godine. Ročišta su zakazivana rijetko, najčešće tek pazeći da se ne prekorači rok od dva mjeseca od posljednjeg održanog ročišta glavne rasprave. U dvije godine i devet mjeseci, koliko je proteklo od otvaranja glavne rasprave do objave presude, održano je samo 18 ročišta glavne rasprave, na kojoj su ispitana 23 svjedoka i izveden manji broj materijalnih dokaza.

Ne ulazeći u zauzetost predsjednika i članova Vijeća radom na drugim predmetima, mišljenja smo da je postupak potrebno efikasnije voditi i u kraćem roku provesti glavnu raspravu.