Na Županijskom sudu u Zadru 11. veljače 2010. započela je glavna rasprava u predmetu Nedjeljka Jankovića, optuženog da je u listopadu i studenom 1991. počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH.
15. ožujka 2010. proglašen je krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 6 godina.

Sjednica žalbenog vijeća VSRH održana je 20. listopada 2010. VSRH je potvrdio prvostupanjsku presudu.

OPTUŽNICA (SAŽETAK)

Optuženika se tereti da je kao pripadnik 180. motorizirane brigade u sastavu IX korpusa JNA, sam i zajedno sa Slavkom Đokićem, pripadnikom iste postojbe, u listopadu i studenom 1991. godine u Zemuniku Gornjem i Jagodni Donjoj vršio zastrašivanje Hrvata kako bi ih natjerao da napuste svoje domove i područje tzv. RSK, tako što je pljačkao civilno stanovništvo i uništavao njihovu imovinu.

Optužnicu možete pogledati ovdje.

OPĆI PODACI

Županijski sud u Zadru

Broj predmeta: K-43/09

Vijeće za ratne zločine: sutkinja Dijana Grancarić - predsjednica Vijeća, sutkinja Enka Moković - članica Vijeća, sudac Milan Pečina - član Vijeća

Optužnica Županijskog državnog odvjetništva u Zadru broj KT-23/96 od 03. kolovoza 2009.

Zastupnik optužbe: Radovan Marjanović, zamjenik Županijskog državnog odvjetnika u Zadru

Kazneno djelo: ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH

Optuženik: Nedjeljko Janković, u pritvoru Zatvora u Zadru od 22. travnja 2009.

Branitelj optuženog: Luka Šušak, odvjetnik iz Zagreba

Žrtve (oduzet novac i/ili uništavana imovina): Jandra Žepina, Ika Žepina, Ružica Žepina, Zorka Žepina, Ranko Kovačević, Boris Guša, Branko Guša i Duje Žepina

IZVJEŠTAJI S RASPRAVE

RAVNI KOTARI - izvjestaji s pracenja sudjenja

PRESUDA

Dana 15. ožujka 2010. na Županijskom sudu u Zadru objavljena je presuda kojom je okr. Nedjeljko Janković proglašen krivim (po svim točkama optužnice) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 6 godina, u koju mu je uračunato vrijeme uhićenja od 12. kolovoza 2008. do 22. travnja 2009., vrijeme provedeno u pritvoru od 22. travnja 2009. pa nadalje, te vrijeme izdržane kazne zatvora u trajanju od 2 godine, po presudi Vojnoga suda u Banja Luci od 23. ožujka 1992., koju je izdržao u KPZ Valjevo.
U odnosu na optuženika produljen je pritvor.

Sjednica žalbenog vijeća VSRH održana je 20. listopada 2010. Izvještaj sa sjednice možete pogledati ovdje. VSRH je potvrdio prvostupanjsku presudu. Presudu VSRH od 20. listopada 2010. možete pogledati ovdje.

 
MIŠLJENJE NAKON PROVEDENOG PRVOSTUPANJSKOG POSTUPKA

Presudom Županijskog suda u Zadru broj K-43/09 od 15. ožujka 2010. okrivljenik je proglašen krivim što je u listopadu i studenom 1991. u Zemuniku Gornjem, u zaseoku Goleš, i Jagodnji Donjoj, kao pripadnik "180. motorizirane brigade u sastavu IX. korpusa JA", sam i zajedno sa Slavkom Đokićem, pripadnikom iste vojne formacije, provodeći velikosrpsku ideju vojnog osvajanja i izdvajanja dijela teritorija Republike Hrvatske, vršio brutalno zastrašivanje Hrvata, pljačkao i uništavao imovinu civila kako bi ih natjerao da napuste svoje domove i područje tzv. RSK, odnosno onemogućio im da se vrate u svoje domove. Osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 6 godina.

Okrivljeniku, koji je uhićen u Republici Sloveniji i izručen u Republiku Hrvatsku, u izrečenu kaznu je uračunato vrijeme lišenja slobode od 12. kolovoza 2008. do 22. travnja 2009., vrijeme provedeno u pritvoru od 22. travnja 2009. pa nadalje, kao i vrijeme izdržane kazne zatvora u trajanju od 2 godine po presudi Vojnog suda u Banja Luci broj IK-54/92 od 23. ožujka 1992., koju je i izdržao.[1]

U skladu s utvrđenim činjeničnim stanjem sud je iz činjeničnog opisa optužnice ispustio dijelove za koje je smatrao da nisu dokazani. Pored toga su, u izreci presude, dodane riječi "uništavao imovinu civila", uz obrazloženje da je državno odvjetništvo to očito propustilo navesti u optužnici.

Obrana okrivljenog osporavala je optužnicu postavljajući sljedeća pitanja:

- je li u konkretnom slučaju stvar pravomoćno presuđena?

- je li počinitelj optuženik (Nedjeljko Janković sin Žarka) ili Nedjeljko Janković sin Petra?

- je li namjera počinitelja bila zaštrašivanje stanovnika s ciljem njihovog napuštanja područja tzv. RSK (i time počinjenja kaznenog djela ratnog zločina) ili se pak radi o razbojništvu, oštećenju tuđe stvari i dovođenju u opasnost općeopasnom radnjom drugih osoba?

Vijeće je smatralo nespornim da je upravo okrivljenik, u inkriminirano vrijeme ročni vojnik 180. motorizirane brigade IX. korpusa JA, počinitelj kaznenog djela, a ne osoba istog imena i prezimena, dobrovoljac iz Vojvodine, pripadnik iste postrojbe, iako je obrana tvrdila kako iz pojedinih materijalnih dokaza proizlazi suprotno.

Vijeće je zauzelo stav da se u konkretnom slučaju ne radi o presuđenoj stvari, uz obrazloženje kako se postupak vođen u Banja Luci bitno razlikuje od konkretnog kaznenog postupka, jer "osim što se neki objektivni elementi inkriminiranog događaja dijelom poklapaju, da su subjektivni elementi na strani optuženika potpuno različiti". U presudi se navodi da kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH, za razliku od kaznenih djela za koja je optuženik pravomoćno osuđen pred Vojnim sudom u Banja Luci, sadrži drugi motiv, ima drugi zaštitni objekt te da je činjenično stanje u konkretnom kaznenom postupku znatno šire. U prilog toj svojoj tvrdnji sud je naveo da "kazneno djelo ratnog zločina nije imovinski delikt niti je cilj istog pribavljanje protupravne imovinske koristi, već se radi o kaznenom djelu koje je protivno Konvenciji o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba s motivom zastrašivanja lokalnog stanovništva i prinude na njihov odlazak iz Republike Hrvatske."

Činjenični opisi kaznenih djela sadržani u presudi Vojnog suda u Banja Luci i u ovoj presudi nesumnjivo upućuju na zaključak da je riječ o istom događaju, koji je drugačije pravno kvalificiran. Imajući u vidu dosadašnju sudsku praksu, prema kojoj je dozvoljeno suđenje počiniteljima kaznenih djela ratnih zločina, u odnosu na koje su optužbe zbog istih događaja '90-ih godina primjenom Zakona o općem oprostu pravomoćno odbijene, kada su djela bila kvalificirana kao ubojstva, nije za očekivati da će VSRH smatrati da je predmet optužbe već ranije pravomoćno riješen.

No pitanje je hoće li i VSRH smatrati da je motiv počinjenja bilo tjeranje Hrvata na napuštanje njihovih domova s područja tzv. RSK i onemogućavanje njihova povratka, ili su motivi bili imovinskopravne prirode.

Naime, iako nije sporno da se kazneno djelo ratnog zločina može počiniti i prema pripadniku vlastitog naroda, navodimo da je u izreci presude Županijskog suda u Zadru navedeno da su oštećenici Hrvati, iako je iz izjava nekih oštećenika, ali i svjedoka, evidentno da su među oštećenicima i osobe srpske nacionalnosti, od kojih su neki svoje domove napustili tek u kolovozu 1995., dakle za vrijeme ili neposredno nakon Vojno-redarstvene operacije Oluja, a da u postupku niti jedan oštećenik nije naveo da ih je okrivljenik tjerao na napuštanje domova i okupiranog područja Republike Hrvatske.[2]